Ljubavna pisma

Onore de Balzak, Evelini Hanskoj

Moja voljena ljubavi, jednim jedinim milovanjem vratila si mi zivot.
Oh! Moja draga, nisam mogao ni da spavam, ni da radim. Utonuo u osecanja te veceri, rekao sam ti bezbroj neznosti.
Oh!
Ti imas bozanstvenu dusu za koju covek ostaje vezan citavog zivota.
Duso moja, ti si, iz ljubavi, otkrila divni jezik ljubavi, sto je odmah
oteralo tugu, neprijatnost, voljeni andjele, ne zamracuj nikakvom
sumnjom nadahnuca ljubavi. Tvoja umiljata neznost bio je samo njen
tumac. Ne misli da mozes biti uporedjena ma s kim. Ali, moja voljena,
moj nebeski cvete, ne shvatas li sav car i svu istinu da siromah pesnik
moze biti pogodjen tim sto je pronasao isto srce, sto je voljen preko
svojih nada? Moja obozavana, da za tebe me je odgojilo najneznije i
najmilije zensko srce...
Dragi, veciti idole moja lepa i sveta vero,
znam koliko uspomene na neku drugu ljubav moraju vredjati ponosnu i
neznu dusu. Ali ne govoriti tebi o tome znacilo bi oduzeti ti neizrecive
dusevne praznine, ljubavne radosti. Postoje takve slicnosti, osecanja i
duse da sam na njih ponosan zbog tebe i da ne znam da li sam u njoj
voleo tebe. Zatim, uzasna ljubomora me je toliko navikla da mislim
otvorenog srca, da sve kazem onoj u kojoj zivim, da nikad ne bih mogao
da ti sakrijem ma i jednu misao. Ne, moje srce si ti!

Da, tebi je sve dozvoljeno. Reci cu ti prostodusno sve ono lepo sto pomislim, a i rdjavo. Ti si jedno ja, lepse i milije.

Moja
ljubav nema vise ni manje egzaltacije, niti ma cega zemaljskog. Oh!
Moja draga, to je andjeoska ljubav, uvek na istom stepenu jacine.
Osecati, dodirnuti tvoju ruku ljubavi, ruku punu neznosti, ponosnih
osecanja, cujes li, andjele moj, toplih, dobrih, strasnih; ta ruka,
glatka i meka od ljubavi predstavlja isto toliko srecu koliko i tvoje
medeno i zarko milovanje...

Jedan poljubac, na tvoje drage usne,
te nevine usne koje jos nemaju uspomena bice skoro amajlija za ljubavne
zelje, kad bude sadrzavao sve neznosti ljubavi. Nas siroti poljubac, jos
lisen svih nasih radosti, ide samo tvom srcu, a ja bih hteo da on
obuhvati celo tvoje bice...

Moja draga Evo, nikad ne sumnjaj u
mene, ali jos manje u sebe. Kod tebe, u tvojim pismima, u tvojoj
ljubavi, u njenim izrazima ima neceg vise, ne znam cega, nego u onim
pismima i izrazima koje sam smatrao nedostiznim
Ali, drago blago, ti
imas nebesku dusu kakva se samo moze zamisliti, i imas zanosnu lepotu.
Boze, kako da ti kazem da sam opijen tvojim i najmanjim dahom...

Budim se srecan sto te volim. Lezem srecan sto sam voljen. To je zivot andjele...
Hiljadu poljubaca, i neka svaki sadrzi hiljadu neznosti za tebe, kao

Dzon Kits - Fani Braun

Najsladja Fani,

Plašiš se
ponekad da te ne volim potpuno. Što te više upoznajem, to te više volim.
U svakom pogledu - cak je i moja ljubomora bila agonija ljubavi, a u
najzešcem nastupu spreman sam i da umrem za tebe. Dosadjivao sam ti
suvise. Ali zbog ljubavi. Šta ja tu mogu? Ti si uvjek nova. Tvoj
posljednji poljubac je uvek najsladji, posljednji osmjeh najsjajniji,
posljednji pokret najljupkiji. Kada si juce prošla kraj moga prozora,
ispunila si me takvim divljenjem, kao da te prvi put vidim. Jednom si,
blago negodujuci, rekla da volim samo tvoju ljepotu. I ima li u tebi i
neceg drugog? Zar misliš da ne vidim srce koje svoja krila podvezuje
zbog mene? Nikakve prepreke nisu ni za trenutak tvoje misli mogle da
okrenu od mene. To moze da zalosti koliko i da raduje - ali, necu
govoriti o tome. Cak i da me ne voliš, ne bih mogao da ti uskratim svoju
potpunu odanost: koliko su samo snazna moja osjecanja kada znam da me
voliš. Moja duša je bila nezadovoljna i uznemirena, duša smještena u
tijelo suviše tjesno za nju. Nikada nisam osjetio da moja duša uziva u
necemu tako potpuno kao u tebi. Kada si tu, moje misli nikud ne
odlutaju: ti uvjek zaokupljaš sva moja cula. Briga za našu ljubav koja
izbija iz tvoga posljednjeg pisma, cini me neizmjerno zadovoljnim: ipak,
ne smiješ dozvoliti da te takve misli muce.

S Braunom je gotovo, ali tu je gospodja Vajli, kad ona ode, svanuce mi. Pozdravi tvojoj majci.

S ljubavlju, tvoj Dz. Kits

Mart, 1820.

Ivan Turgenjev Mariji Savinoj

Spasko, početak leta, 1880.

Mila
Marija Gavrilovna, ipak ovo ne liči ni na šta. Već je treći dan kako je
u Spaskom božanstveno vreme, od jutra do večeri šetam u parku ili sedim
na terasi i trudim se da mislim, razmišljam o raznim stvarima, a negde
duboko, na dnu duše, neprestano zvuči jedna ista nota. Meni se čini da
razmišljam o godišnjici Puškinove smrti i najednom uočavam da moje usne
šapuću: „Kako bismo noć proveli... i šta bi bilo potom? A, Bog će to
znati!“ i odmah uz to dolazi saznanje da to nikad neće biti i da ću ja u
neznani kraj, bez uspomene na nešto što nikada nisam osetio. Meni se
zbog nečega čini da se mi nikada nećemo videti: u vaše putovanje u
inostranstvo nisam verovao i ne verujem, ove zime neću doći u Petrograd,
i vi pogrešno korite sebe što me nazivate svojim grehom. Avaj! Ja to
nikad neću biti. Ako se možda i vidimo, posle dve-tri godine, ja ću već
sasvim ostariti, vi ćete krenuti određenim putem vašeg života i od
pređašnjeg neće ostati ništa. Za vas, ni po jada, sav život je pred
vama, a moj - iza mene. Taj čas u vagonu, kad sam se osetio skoro kao
dvadesetogodišnji mladić, bio je poslednji plamičak kandila koje se
gasi. Teško mi je da objasnim samom sebi koje ste osećanje probudili u
meni. Jesam li se u vas zaljubio, ne znam: ranije je to kod mene bivalo
drukčije. Ta neodoljiva čežnja za spajanjem, za osvajanjem, za
predavanjem sebe kada se čak i čulnost gubi u nekoj tananoj vatri...
Verovatno, ja govorim koješta, no bio bih neizrecivo srećan kad bih ...
kad bih... A sada, kad znam da to ne može biti, ne mogu reći da sam
nesrećan, čak ne osećam neku naročitu melanholiju, ali mnogo mi je žao
što je ona volšebna noć izgubljena zauvek, ne dodirnuvši me svojim
krilom. Žalim zbog sebe, a smem dodati, i zbog vas, jer sam uveren da ni
vi ne biste zaboravili tu sreću koju biste dali meni. Ne bih vam pisao
sve ovo kad ne bih osećao da je ovo pismo oproštajno. I ne u tom smislu
da će se naša prepiska prekinuti - o ne, ja se nadam da ćemo mi često
razmenjivati misli: ali vrata koja su se bila upola otvorila, ta vrata
iza kojih se nagađalo nešto tajanstveno, čudesno, zatvorila su se za
svagda. No, sada dosta o tome. Bilo je... (ili nije bilo) i otišlo u
nepovrat. Sve mi to ne smeta da vam poželim sve najbolje na svetu i da u
mislima ljubim vaše drage ruke. Na ovo pismo ne morate da odgovorite, a
na prethodno odgovorite.

Vaš I. Turgenjev

P.S. Molim vas da se ne uznemiravate zbog budućnosti. Ovakvo pismo vi više nećete dobiti.

Beethoven - Pismo besmrtnoj dragoj

6. jula, ujutro

Moj
andjele, moje sve, moje Ja. - samo nekoliko rijeci danas, i to olovkom
(tvojom) - ; tek sutra ce se znati moj stan; koji nedostojan gubitak
vremena u slicnim stvarima! - zasto ovaj duboki jad, kad govori potreba -
Moze li nasa ljubav postojati drugacije nego zahvaljujuci zrtvovanju,
zahvaljujuci tome sto ne zahtjeva sve, mozes li ti promijeniti to sto
nisi u potpunosti moja, i sto ja nisam sasvim tvoj - Ah Boze pogledaj
divnu prirodu i umiri svoju dusu zbog onoga sto se mora - ljubav trazi
sve i to s punim pravom, tako je meni s tobom, tebi sa mnom - samo tako
lako zaboravljas, da ja moram zivjeti za sebe i za tebe, kad bismo bili
sjedinjeni u potpunosti, onda bi ti ovaj bol osjecala jednako malo kao i
ja - moje putovanje je bilo jezivo stigao sam ovdje tek juce ujutro u 4
sata, buduci da nije bilo dovoljno konja, izabrala je posta jednu drugu
rutu putovanja, ali koji uzasan put, na pretposljednjoj stanici su me
odvracali od putovanja nocu, zaplasivali me nekom sumom, ali je to mene
samo izazivalo - nisam bio u pravu, kola su se morala slomiti na tom
strasnom putu, bez podloge, cisti seoski put, bez takve posade kola,
kakvu sam ja imao, ostao bih da lezim usput - Esterhazi je na drugom
uobicajenom putu dovde imao istu sudbinu sa osam konja, kao ja sa
cetiri. - Ipak sam dijelom osjecao zadovoljstvo, kao i uvijek, kad nesto
sretno prebrodim. - sad brzo sa ovih spoljasnjih stvari na one
unutrasnje, mi cemo se sigurno uskoro vidjeti, ni danas ti ne mogu
iznijeti svoje misli o zivotu koje su me pratile ovih nekoliko dana -
kad bi nasa srca uvijek bila tik jedno uz drugo, zasigurno ne bih imao
misli slicne ovima grudi su mi pune onog sto ti zelim reci - Ah - ima
trenutaka, kad mislim da jezik ne znaci bas nista - razvedri se - ostani
moja jedina vjerna draga, moje sve, kao ja tebi ono ostalo ti moraju
postati bogovi, ono sto za nas mora i treba da bude. -

tvoj odani
ludwig.

Uvece ponedjeljak 6. jula

Ti
patis moja mila duso - upravo sam saznao da se pisma moraju predati
vrlo rano ujutru. Ponedjeljak - cetvrtak - jedini dani kad posta ide
odavde u K. - ti patis - Ah, tamo gdje sam ja, ti si sa mnom i tebi
govorim ucini da mogu zivjeti s tobom, kakav zivot!!!! tako !!!! bez
tebe - Pracen tu i tamo dobrotom ljudi, koju mislim - isto tako malo
hocu da zasluzim, kao sto je i zasluzujem - Poniznost covjeka prema
covjeku - me boli - i kad posmatram sebe u sklopu univerzuma, sta sam ja
a sta je taj - kojeg nazivamo najvecim - a ipak - opet je u tome ono
bozansko u covjeku - placem kad pomislim da ces prvu vijest od mene
dobiti tek u subotu - ma koliko da me volis - ja te ipak volim jace -
ali ne skrivaj nista preda mnom - Laku noc - moram ici na spavanje, jer
sam u banji - Ah boze - tako blizu! tako daleko! nije li nasa ljubav
prava nebeska gradjevina - a i tako postojana kao nebeska tvrdjava.

Dobro jutro 7. jula

vec
u krevetu roje se misli o tebi moja Besmrtna Draga, tu i tamo vesele,
onda opet tuzne, iscekujuci, od sudbine, da li ce nas uslisiti - zivjeti
mogu ili samo potpuno s tobom ili uopce ne zivjeti; rijesio sam da
lutam dalekim prostranstvom sve dotle, dok ti ne budem mogao poletjeti u
narucje, i dok ne budem mogao reci da sam kraj tebe nasao dom, dok ne
budem mogao poslati svoju dusu okruzenu tobom u carstvo duhova - a to na
zalost mora biti - ti ces se sabrati utoliko vise, jer poznajes moju
odanost prema sebi; nikada nijedna druga ne moze imati moje srce, nikada
- nikada - O Boze zasto se moramo odvojiti od onoga sto toliko volimo a
ipak je moj zivot u V. takav kakav je sad kukavan zivot - Tvoja ljubav
me cini najsretnijim i istovremeno najnesretnijim covjekom - u godinama u
kojima se sada nalazim potrebna mi je izvjesna ujednacenost zivota - da
li ovo moze da postoji kod naseg odnosa? - Andjele, upravo saznajem da
posta ide svaki dan - i zato moram zavrsiti da bi odmah dobila pismo -
umiri se - samo mirnim promisljanjem o nasem zivotu mozemo postici svoj
cilj da zivimo zajedno - umiri se - voli me - danas - juce - Koja ceznja
sa suzama za tobom - tobom - tobom - moj zivote - moje sve - zbogom
ostaj - o voli me i dalje - nemoj nikad pogresno shvatiti najvjernije
srce svog dragog

L.

vjecno tvoj
vjecno svoj
vjecno nas

Dragani Pintor (nakon vise godina ponovnog susreta)

Tu gdje sad sjedimo sjetni...
mozes jos jednu bocu da nam platis, ako hoces,
voljeli smo se i drzali za ruke...
satima i danima i dvije godine,
Tu smo se stiskali jedno uz drugo,
klupu u parku cerecili,
silom mladosti je lomili,
sad me stisce u mislima i plecima,
kraj ovog platana .
Pricao sam ti o mirisnom jorgovanu sa Karpata
kog je moj otac sa puta doneo iz neke misije,
ne znam vise koje...?
Bilo je davno...
Stavljao sam ti cicak na uvojke talasalog pramena
koga i sad ponekad dosanjam
bez tebe u drugom svijetu,
drugaciji
i po izgledu i naravi...
Toliko...i jos dalje...I vise...
Ludio sam za tobom,
da i nakon sto nas je put
rastavio,
i ostavio same i nicije,
na vetrometini,
pisao pisma tebi koja nisam odaslao nikad,
pisma bez adrese,
i skrivao ih u prasnjave knjige nikad ne docitane...
...Eto sad smo tu,
i dva desetljeca iza nas,
gledamo se i pricamo,
i ko juce i danas drzis me za ruku,
hoces da ti pricam onu istu pricu o zelenoj basti
s jeseni u mom vrtu,
o zelembacima biljnom kozmosu, o divljem bosiljku,
o zmiji ridzovki,
i gospodji grahorici...
o svemu hoces da ti pricam...
I da te ljubim,
s dragoljubom biljkom me poredis,
a ja sad nikakav,
nit svoj,
nit tvoj i niciji...
..........Vrijeme me cizmom svojom pregazilo,
zene varale,
djecu pravljenu iz slucaja u slucaj,
vise ne vidjam,
to je kao kad ti tijelo zasecaju,
rane prave,
pa te pustaju da ti rane iskrvave...
Ti si obozavala da ti recitujem dok te ljubim,
Nisi valjda zaboravila,
Pabla i Lorku si voljela,
i Jesinjina,
a znam voljela si i Ernesta Hemigweya,
"Noc u jaslama" tu gdje nebo lici na pecurku
koja olikuje Hirosimu i Nadagaskar,
da, sjecam se i njeg si voljela....
samnom zajedno...
A sad, su drugi pjevaci, druge pjesme pjevaju,
sve je prekrila sivobijela paucina,
bas sve…
i moje i tvoje kose Dragana...
(n.a)

Dzems Dzojs - Nori Barnakl

10. septembra 1904.

Moja draga, draga Nora, pretpostavljam da si od sinoć veoma uzrujana. Neću govoriti o sebi, jer osećam se kao da sam postupio veoma svirepo. U neku ruku, nemam prava da očekujem da mene smatraš išta boljim od drugih - zapravo, imajući u vidu moj sopstveni život, nemamo nikakvo pravo da to očekujem. Ali, izgleda da sam ipak to očekivao, makar zbog toga što ja nisam nikoga cenio kao što tebe cenim. Postoji, takođe, nešto pomalo đavolsko u meni što me nagoni da uživam rušeći predstave ljudi o meni i da im pokazujem da sam zapravo sebičan, ohol, lukav i bezobziran prema drugima. Žao mi je što ti je moj sinoćnji pokušaj da se ponašam onako kako sam verovao da treba zadao toliko bola, ali ne vidim kako sam drugačije mogao postupiti. Napisao sam ti jedno dugačko pismo objašnjavajući, koliko je bilo u mojoj moći, kako sam se te noći osećao, i imao sam utisak da ne prihvataš ono što sam govorio i da sa mnom postupaš kao da sam samo običan partner u požudi. Možda će ti smetati brutalnost mojih reči, ali veruj mi da takav postupak prema meni, imajući u vidu moj stav prema tebi, predstavlja uvredu za mene. Zaboga, žena si i svakako možeš shvatiti šta govorim! Znam da si se prema meni ponela veoma plemenito i velikodušno, ali pokušaj da na moju iskrenost uzvratiš istom takvom iskrenošću. Iznad svega, nemoj ići unaokolo i boriti se s mislima jer ćeš se od toga razboleti, a znaš da si nežnog zdravlja. Možda ćeš mi večeras moći poslati makar par reči da mi saopštiš da mi možeš oprostiti za sav bol koji sam ti naneo.

Džim

Oko 1. septembra 1904.

Dušo, tako sam dobro raspoložen ovoga jutra da ću ti pisati, svidelo se to tebi ili ne. Nemam za tebe novih vesti, osim da sam mojoj sestri sinoć ispričao o tebi. Bilo je veoma zabavno. Kroz pola sata idem da se nađem sa Palmierijem, koji želi da studiram muziku, i proći ću kraj tvojih prozora. Pitam se hoćeš li biti tamo. Takođe me zanima da li ću te moći videti ako budeš tamo. Verovatno neću.
Kakvo divno jutro! Ona lobanja, drago mi je da mogu reći, nije noćas došla da me muči. Kako mrzim Boga i smrt! Kako volim Noru! Naravno pobožna kakva si, zgražaš se nad ovim rečima.
Jutros sam rano ustao da bih završio jednu priču koju pišem. Kad sam ispisao jednu stranicu, odlučio sam da umesto toga tebi napišem pismo. Osim toga, pomislio sam kako ne voliš ponedeljak i da bi te pismo od mene moglo oraspoložiti. Kada sam srećan, imam neku šašavu želju da to kažem svakom koga sretnem, ali bio bih mnogo srećniji kada bi mi podarila jedan od onih cvrkutavih poljubaca koje voliš da mi daješ. Podsećaju me na pesmu kanarinaca.
Nadam se da od jutros nisi imala one grozne bolove. Idi kod starog Sigersona da ti nešto prepiše. Biće ti žao da čuješ da moja baba umire od glupavosti. Molim te, ne zaboravi da trenutno imam trinaest tvojih pisama.
Svakako daj onaj vojnički steznik gospođici Marfi - mislim da bi joj mogla pokloniti i čitavu uniformu. Zašto oblačiš te proklete stvari? Jesi li ikada videla muškarce kako idu unaokolo u Ginisovim kolima, obučeni u ogromne čupave ogrtače od vune? Pokušavaš li da izgledaš kao neki od njih?
Ali, ti si tako tvrdoglava da nema svrhe da govorim. Moram ti ispričati o mom finom bratu Staniju. Sedi za stolom 1/2 obučen, čita neku knjigu i tiho govori za sebe: “Đavo da nosi ovog čovu” - pisca knjige - “Ko li je, do đavola, rekao da ova knjiga nešto vredi. Budala tupava! Pitam se da li su Englezi najgluplji soj na ovom svetu. Đavo da nosi tu englesku budalu” itd, itd.
Adieu, moja draga prostodušna, razdražljiva dubokog glasa, sanjiva, nestrpljiva Nora. Stotinu hiljada poljubaca.

Džim

Viktor Igo
(1802-1885

Za Adelu Fuše, januara 1820. godine

Nekoliko reči od tebe, voljena moja Adela, ponovo je promenilo stanje mog uma.
Da, ti možeš sve da učiniš sa mnom, jer zaista bih bio mrtav kada nežni zvuk
tvog glasa, blagi dodir tvojih obožavanih usana, ne bi bili dovoljni da dozovu
život u moje telo. Sa kakvim ću osećanjima, potpuno drugačijim od jučerašnjih,
leći večeras! Juče, Adela, juče, više u ljubav tvoju verovao nisam. Čas smrti
došao bi mi kao olakšanje.

Ali ipak, rekoh sebi: "Ako je istina da me ona ne voli, ako ništa u meni ne bi
moglo da zasluži blagoslov njene ljubavi, bez koje život više nema nimalo čari,
je li to razlog da umrem? Postojim li zbog svoje lične sreće? Ne. Čitava moja
egzistencija posvećena je njoj, čak i protiv nje. I sa kojim pravom bih mogao
da se usudim da žudim za njenom ljubavlju? Jesam li ja, onda, nešto više od
anđela ili od božanstva? Volim je, istina, čak i ja. Spreman sam da rado žrtvujem
sve za nju - sve, čak i nadu da će me ona voleti. Nema te privrženosti za koju
nisam sposoban zbog nje, za jedan njen osmeh, za jedan njen pogled. Opet, zar
je moglo biti drugačije? Zar nije to jedini cilj mog života? Ako bude ravnodušna
prema meni, čak i ako me bude mrzela, biće moja nesreća, i to je sve. Kakve veze
ima, ako to ne narušava njenu sreću? Da, ako me ona voleti ne može, moram kriviti
samo sebe. Moja je dužnost da pratim je u stopu, da obavijem njenu egzistenciju
svojom, da joj služim poput barijere koja je štiti od svih opasnosti, da joj
ponudim svoju ruku kao pomoć, da se neprekidno postavljam između nje i bilo kakve
tuge, i da za to ne tražim nikakvu nagradu, ne očekujem bilo kakvu nadoknadu.
Samo da budem srećan ako se udostoji da ponekad baci sažaljivi pogled na svog
roba, i da ga se seti kada kucne čas opasnosti! Avaj! Kada mi barem dopustila
da dam svoj život kako bih preduhitrio svaku njenu želju, sve njene hirove.
Kada bi mi samo dopustila da sa poštovanjem poljubim otiske njenih obožavanih
stopa.Kada bi mi barem dozvolila da se osloni na mene kada je snađu nevolje u
životu: tada bih dobiojedinu sreću za koju imam drskosti da joj težim. Zato što
sam spreman da žrtvujem sve zbog nje, duguje li mi ona bilo kakvu zahvalnost?
Da li je ona kriva što je volim? Mora li ona, na račun toga, verovati da je dužna
da me voli? Ne! Može se razmetati mojom privrženošću, uzvratiti na moje usluge
mržnjom, i odbiti moje idealizovanje sa prezrenjem, a da ja ni na tren nemam prava
da se žalim na tog anđela. Niti smem ni na čas da prekinem da je obasipam svime
što bi mogla da prezre. I bude li svaki moj dan obeleežen nekom žrtvom za nju, ja
i dalje neću, do dana kada budem umro, otplatiti beskrajni dug koji moja
egzistencija duguje njoj."

To su, najvoljenija moja Adela, bile misli i odluke mog uma juče u ovo vreme.
Danas su i dalje iste. Samo se sada sa njima meša izvesnost sreće - tako velike
sreće da ne mogu da mislim o njoj a da ne zadrhtim, i jedva da se usuđujem da
vjerujem u to.

Onda je istina da me voliš, Adela? Reci mi, mogu li da verujem u tu čarobnu
ideju? Zar ne znaš da ću biti lud od sreće ako ikada budem mogao da provedem
čitav život pod tvojim stopalima, siguran da te činim srećnom kao što sam i
sam srećan, siguran da me obožavaš kao što ja obožavam tebe? Oh! Tvoje pismo
vratilo mi je mir, tvoje reči večeras ispunile su me srećom. Hiljadu puta hvala,
Adela, voljeni moj anđele. Želeo bih da mogu da se bacim pred tebe kao pred
bpžanstvo. Kako si me samo usrećila! Adieu, adieu, provešću veoma srećnu noć,
sanjajući o tebi.

Lepo spavaj, i dozvoli svom mužu da ti ukrade dvanaest poljubaca kao što si
mu obećala, pored svih onih koje još nisi obećala.

Sreli smo se ne tako davno. Bilo je kao i uvek sto biva: srece, padova, razocarenja. Koliko smo puta usijanih glava glava bili pred prekidom, a onda se vracali jedno drugom ponovo, noseni zarom, na stare staze. Uspeli smo da se odupremo i nadzivimo sve one price i ogovaranja, sve one klevete i lazi.
Koliko smo dobrih prijateljskih saveta zakopali duboko u nama! Verovali smo jedno drugom i voleli se. zato su nam zelje i snovi puni ambicija i opstali; zato smo i uspeli sacuvati ono sto su nam srca stvorila; ono za cim smo ceznuli.
Sve do sada kada je postalo ozbiljno. Kad je sadasnjost bila isto tako vredna kao i buducnost. Kad smo hteli vise nego sto nam je zivot pruzao i davao.
Kada sam ja od tebe zeleo mnogo vise nego sto si mi pruzala. Jer ja te nisam zeleo samo za jednu noc, za jednu avanturu. Zeleo sam te kao buduce ostvarenje svojih zelja. Zeleo sam te kao zenu koja ce me pratiti ne samo dio puta vec citav zivot. Zato nije ni cudo sto sam se s` pravom zapitao da li sam ja sposoban da ti pruzim sve ono sto treba kroz zivot. Da se na kraju pitam da li ce ti ljubav koju ti pruzam biti dovoljna.
Ja nisam bogataseg sin da ti mogu pruziti sve sto pozelis jer pored mene bi te ocekivala mnoga odricanja posto nase zelje moramo sami da gradimo i stvaramo; u protivnom, postaju snovi.
Jednom, kad nas zivot ponese u kolotecinu svog zivljenja, znaj da nas u njemu ocekuje svasta. Olako si prihvatila moje ispruzene ruke i, verujem, posla bi samnom na kraj sveta, svesna da u zivotu nije srecan onaj sto ima sve, nego onaj koji ne zeli ono sto nema!
Shvati, razmisli, odrasti vec jednom da bi u potpunosti meni pripadala, da budes vecno moja, ona kojoj zelim da poklonim tako mnogo; jer ljubav je samo jedna karika u lancu koji vodi ka sreci, cilju, saznanju da ponekad i samo voleti nije dovoljno.



autor nepoznat

Jos jedna zora odjeljuje noc od novog dana. To je ova zora.Tako bi mogla biti lijepa, ali ipak, to je samo duga hladna zora jedne usamljene djevojke. Pogled mi je lutao sivim nebom, provlacio se izmedju sitnih zvijezda sto trepcu negdje daleko, negdje gdje mozda nebi bio ovako tvrd i surov zivot.
Punim plucima udisem ostar zimski vazduh, a ipak tako je toplo. Mozda me je neko posmatrao, mozda mi je nesto i doviknuo, ali ja ga nisam vidjela, ja ga nisam mogla cuti. Ja sam bila daleko – tamo gore gdje odsjaj jedne zvijezde granici sa modrim bledilom svoje susjetke zvijezdice. Cekala sam tamo tebe, moje misli trazile su tvoje da se upletu sa njima.Sa ovom zorom odlazi i nada.Zvijezde se gase, a moje misli sumorne i crne povlace se iz nedokucive srece, povlace se u svoje tamno skroviste – moju dusu. Sledeca noc pruzice novu nadu. Da li ces doci?
Dodji, neka se nase misli upletu daleko od nas, tamo gdje vlada sreca, tamo gdje se snovi dozivljavaju kao stvarnost.Tamo gdje nema zla, gdje nema ljudi. Dodji, ja cu biti tamo, cekacu te. Cekacu jos dugo, cekacu dok ti ne dodjes.
Zatvaram oci. Crveni plamen trepti u zenicama, vatra mi unistava vid, a duh se ledi. Progledah. Pogled se gubi u beskraju nebeskog svoda, vraca se i pada tu ispred mene.A ja znam, uzalud cu cekati i ovu noc i jos mnoge noci, jer ti, ti ipak neces doci…

autor:nepoznat

Eloiza - Abelaru

11. vek

Svom jedinom poslije Krista,

njegova jedina u Kristu



Začudila sam se, predragi moj, kad sam u tvom pismu vidjela da si, napuštajući običaje i prirodni red, iz obzirnosti moje ime postavio ispred svojega: žena pred čovjekom, supruga pred suprugom, službenica pred gospodarom, redovnica pred redovnikom i svećenikom, đakonica pred opatom! Red i pristalost traže, kad pišemo višima od sebe ili sebi jednakima, da njihovo ime stavimo ispred svojega; ali, kad se obraćamo nižima, redoslijed imena mora poštovati red dostojanstva.

Još je nešto pobudilo moje čuđenje u tvojem pismu. Očekivale smo da će nam donjeti utjehu - ono je, međutim, još više povećalo naše boli. Ruka koja je trebala obrisati naše suze, učinila je da one poteku još i više. Koja bi između nas mogla suhih očiju pročitati ono što pišeš pred kraj poslanice: »Ako me Gospod preda u ruke mojih progonitelja i ako padnem pod njihovim udarcima...«. O dragi, predragi moj, kako si mogao doći na takve misli? Kako su ih tvoja usta mogla izraziti? Neka se ne dogodi da Gospodin toliko zaboravi svoje bijedne službenice da ih pusti da prežive tvoju smrt. Neka nam ne ostavi život koji bi teže bilo podnijeti nego bilo kakvu smrt. Ti si onaj koji nas mora pokopati, koji će naše duše Bogu preporučiti, koji će Bogu predvesti one koje si u njegovo ime sakupio, kako ne bi bio ni u kakvoj brizi za njih već ćeš ih moći slijediti miran i radostan što si siguran za njihovo spasenje. Š…Ć

Jedini i predragi moj, ako kakva nesreća, kažeš nam, prekine nit tvoga života daleko od onih koje te vole, neka prenesemo tvoje tijelo u naše groblje kako bi naše molitve, potaknute stalnom uspomenom na tebe, mogle na nebu što više i što rječitije posredovati za tebe. Jao, jao, zar možeš misliti da bismo bile kadre zaboraviti te? Ali koje bi vrijeme mogle posvetiti molitvi, kad naša duša ranjena i bezglava od neizmjeme boli ne bi sama sebe mogla prepoznati, kad bi nam kruti udes oduzeo i razum i riječ, kad bi se naš očaj digao, tako da kažem, protiv samog Boga, jer bi se vodio bijesom više nego krotkošću i kad bi naša uzludjela srca prije ozlojedila Stvoritelja svojim tužbama nego ga umirila svojim molitvama! Jad i plač, eto što bi ostalo nama bijednicama, jad i plač a ne molitve. Više bi nam bilo stalo da idemo u grob za tobom nego da ti grob pripremimo. Bit ćemo same zrele za grob, a ne za tvoj pogreb. S tobom ćemo izgubiti svoj pravi život, a ako se život odijeli od nas, kako ćemo moći živjeti?

Ali, nadamo se da Nebo neće do tada odugovlačiti naše postojanje. Sama pomisao na tvoju smrt, već je smrt za nas. Što će biti dakle ako nas izvjesnost tvoje smrti zateče još na nogama? Ne, Bog će se smilovati i neće nikako dopustiti da ostanemo na ovom svijetu da izvršimo tu kobnu dužnost i da ti ukažemo žalobne počasti koje mi od tebe očekujemo kao posljednji znak tvoje pomoći nama. Dat će Bog i mi ćemo pred tobom, a ne za tobom u hladan grob.Š…Ć

Samo, čemu da se ja nadam ako tebe izgubim? Čemu i dalje koračati na ovom zemaljskom putu na kojemu si mi ti bio jedina potpora. A, na kraju, što mi je ostalo od tebe? Znam da si živ i to mi je jedina utjeha. Mrtva sam za svaki drugi užitak. Tvoja prisutnost mogla bi me katkada povratiti meni, ali tvoja prisutnost mi je uskraćena.

Oh, kad bih samo smjela uzdahnuti: »Bog je prema meni bio iznad svake mjere okrutan«. O neblaga blagosti! O nesretna srećo! Sudbina je na mene sasula svekolike svoje strijele i sad me već nema čime strijeljati. U tobolcu njenu nema više sulica, a luk njene srdžbe nije više pogibeljan ni za koga. Da joj je i preostala još koja strijela, gdje bi mogla na mom tijelu naći neranjeno mjesto za novu ozljedu? Jedino od čega se boji usud svih mojih nedaća jest da smrt ne nadođe i označi im kraj: i premda me svakodnevno ubija, plaši se tog kraja koji sama požuruje.

Oh, bijedne li mene među bijednicama! nesretne među nesretnicama! Ti si me odveć izdigao iznad meni sličnih. I kad sam srušena, sve sam ispaštala zbog visine s koje sam strovaljena i patila sam i u svojem i u tvojem tljelu. Što se čovjek više izdiže, više i trpi kad pada. Među ženama plemenita i moćna roda, ima li jedna kojoj je sudbina bila, neću reći nesklonija, već toliko nesklona koliko meni? Da li je jedna jedina pala s tolike visine i u tako dubok ponor? Kakvu mi je slavu sudbina udijelila s tobom? Kakav udarac mi je s tobom nanijela? I uspon i pad bili su bez mjere. Dobra i zla, svega je bilo krajnje mnogo.

Ista ta sudbina dovela me je do nečuvene sreće kako bi me pretvorila u najjadnlju bijednicu, kako bi mi dala da uzmognem sagledati raspon svog pada, da nađem plač suglasan svojim bolima i da okusim gorčinu žaljenja za izgubljenom slasti užitaka. Htjela je ugasiti u sjeni tuge i očaja blistave dane mog ponosa i mojih strasti.

Da uvreda bude bolnija, a srdžba još gorča, za nas su svi zakoni pravednosti bili stubokom okrenuti. I zaista, dok smo uživali u nasladama nemirne ljubavi ili, da se poslužim manje skladnom, ali zato više rječitom riječi, dok smo se predavali bludu, nebeska nas je strogost poštedjela. Ali, onog dana, kad smo ozakonili tu nedopuštenu vezu i kad je ženidba svojom časnom koprenom prekrila sramotu naše zabludjelosti, gnjev je Gospodinov otežao ruku njegovu nad našim glavama i naša bračna ložnica nije uzmogla postići da se oproste nedužne slasti onima koji su je tako dugo u bludu kaljali.

Za čovjeka zatečena u preljubu kazna kojom su tebe mučili ne bi bila nepravedna kazna. Ono što drugi zavrijede preljubočinstvom, ti si na se navukao ženidbom, a mislio si da će ti baš ženidba otkupiti prošle krivice. Kazna što je preljubnice navlače na glavu svojih sudionika u razvratu, tebi je došla od tvoje zakonite žene. I taj nas udarac nije zadesio u času kad smo slušali samo glas strasti, već u vrijeme kad smo bili odvojeni i kad smo živjeli odvojeni i čisti, ti u Parizu upravljajući svojom školom, a ja u Argen-teuilu, slušajući tvoje zapovijedi u društvu svojih sestara redovnica. Taj svojevoljni rastanak morao nas je očuvati, jer smo ga sami sebi nametnuli, ti da se posvetiš sa više mara svojoj školi, a ja da se sva slobodno predam molitvi i razmišljanju o svetim knjigama. Zar je tada moglo biti nešto nevinijeg i čišćeg od našeg življenja? I tada si ti sam u svojoj krvi platio gri-jeh koji je bio naš zajednički. Sam si bio u kazni, a u grijehu smo bili oboje. Ti si bio manje kriv, a podnio si svu kaznu.

Ponižavajući se za mene, a mene i moju obitelj uzdižući do visoke časti naše ozakonjene veze, udovoljio si i Bogu i ljudima i nisi se trebao plašiti kazne koju su ti bijedni izdajnici nanijeli. Zar sam ja morala doći na svijet da budem uzrokom tako strahovitog zločina! O, prokleti spole, uvijek ćeš biti propast i zator najvećih muževa! Zato nas i Mudre izreke opominju da se treba čuvati žene: »Sine moj, slušaj mudrost moju, ustima mojim prigni uho svoje... Neka tvoja duša ne kroči putovima njezinim, neka ne zabludi stazama njezinim. Jer ona je mnoge ranila i oborila. I najsnažnije je ubila. Kuća njena put je paklu i ona vodi u bezdanje smrti.«Š…Ć

Zahvaljujem ipak Bogu za jednu stvar, a to je da nisam nalik na one žene o kojima sam maločas govorila. Napasnik se mogao za svoje opako djelo služiti ljubavnim sklonostima mojega srca, ali ga nikako nije mogao navesti na izdaju. Pa ipak, koliko god me opravdava čistoća mojih nakana, iako moja volja nije uzela baš nikakva učešća u tom ogavnom napadu, ipak sam prije toga počinila mnoge opačine koje mi oduzimaju pravo da se držim sasvim nevinom. Podložna zarana putenim strastima, već sam tada zavrijedila ono od čega danas trpim i kazna za moje grijehe je samo njihov pravi učinak. Ništa zlo ne svrši što nije loše počelo.

Neka Bog učini da ja ispaštam svoj grijeh i da duljina mog ispaštanja bude bar nekako primjerena bolima koje si ti u svojoj muci prepatio. Ono što si ti na svojem tijelu jednog časa pretrpio, ja hoću čitava života ispaštati u mukama svoje duše, kako bih barem udovoljila tebi ako ne mogu Bogu.

Ako ti i mogu otkriti svu slabost svojeg bijednog srca, ne mogu u sebi naći kajanja koje bi Gospodina umirilo. Duboko ozljeđena nepravdom koja ti je nanesena, svakog časa krivim Nebo s velike njegove okrutnosti. Uvijek protivna njegovoj volji, umjesto da ga udobrostivim kinjenjem i kajanjem, ja ga samo vrijeđam mrmljajući o svojoj uvrijeđenosti. Može li se to nazvati pravim pokajništvom, ma kakva bila stega kojom mučim svoje tijelo, ako moja duša još uvijek s ljubavi sanja o svom grijehu i ako još uvijek izgara od nečistih želja? Lako je ispovjediti svoje grijehe i optužiti se za njih ili čak podvrći svoje tijelo izvanjskom trapljenju, ali ono što je najteže baš je iščupati iz svoje duše osjećaj žaljenja za neizrecivim slastima. (…)

Ova gorčina istinskog kajanja veoma je rijetka i sveti Ambrozije kaže: »Više sam sreo pravednika koji nisu nikad zgriješili nego grešnika koji su se pokajanjem izbavili od prokletstva.« Ali, jao! ljubavne slasti koje smo zajedno okusili toliko su mi slatke da ih ne mogu zamrziti niti ih iz sjećanja otjerati. Motaju se među mojim koracima, slijede me u stopu, progone moje poglede njihovim voljenim prizorima i prodiru u moju uzavrelu krv s vatrom vruće želje. Vječito priviđenje lebdi nada mnom sa svojim slikama i muči moje besane noći. Za vrijeme same svete mise, u času kad bi molitva trebala biti najgorljivija i najčišća - stid me je to priznati - razbludne slike toliko zaokupljaju ovo jadno srce, da sam više zaokupljena s njima nego sa svetom molitvom. Daleko od toga da plačem zbog grijeha koje sam počinila, ja plačem zbog onih koje više ne mogu počiniti. Ne samo da su naši pokreti ostali duboko urezani s tvojom slikom u mojem sjećanju, već se sjećam časa, mjesta i svake prilike koji su bili svjedocima naših brzih užitaka: sve nanovo počinje, ja ponovo padam u naše ludovanje i ta prošlost koja me obuhvata i potresa ne pušta me ni u snu i ne da mi počinka. Nehotični pokreti, riječi koje mi bježe iz usta često izdaju razuzdanost mojih misli.Š…Ć

Ova je milost, predragi moj, sišla na tebe: jedna jedina tjelesna rana bila je dovoljna da te izliječi od svih rana duše i onoga časa, kad ti se je Bog otkrio u svojoj najvećoj prividnoj strogosti, onoga časa ti je bio najskloniji. Postupio je kao vrijedan ranar koji ne štedi boli ranjeniku samo da bi mu spasio život.

Kako sam ja daleko od tvog mira! Ludilo čula i strasti, mladost koja još uvijek drhti i gori, doživljenost i slatko iskustvo koje imam o tolikim slastima, neprestano me progone. Ne daju mi mira i uzastopna njihova navaljivanja pospješuju moj slom, a krhkost moje prirode njihov je saveznik.

Hvale moju čistoću jer ne znaju koliko je himbena. Veličaju suzdržljivost puti i smatraju je krepošću a ne znaju da prava krepost potječe od duha, a ne od puti. Čašćena sam od ljudi, ali pred Bogom nemam nikakve zasluge, jer On ponire u našu utrobu i u naše srce i ništa mu nije skrito.

Hvale moju vjeru u vrijeme kad je licemjerje znatan dio vjere, ikad je dovoljno, ako hoćeš hvalu, da ne diraš u ljudske predrasude. Bez sumnje pohvalno je, i Bog će nam to upisati u dobro, da ne sablažnjujemo Crkvu lošim primjerom mada tu nema čistoće u nakani; tako bar ne dajemo nevjernicima priliku da hule ime Gospodinovo, a slaboumnicima razloga da u svijetu kleveću redovnički život koji je naše zvanje. To je još jedan dar milosti božje koja nam jedina može dati moć da činimo dobro, ali i snagu da se suzdržimo od zla. Ali i tada uzalud činimo prvi korak ako nakon njega ne dolazi drugi, jer je napisano: »Kloni se zla i čini dobro«. Utaman ćemo slijediti oba savjeta ako nas u tome ne vodi ljubav božja.

Bog zna, Bog sam zna da sam više zazirala od toga da uvrijedim tebe nego da uvrijedim njega i da sam se više trsila da budem draga tebi nego njemu. Tvoja zapovijed, a ne glas s neba, pognula je moj vrat pod jaram redovnički. Eto u tome su nevolja i očaj moje sudbe: za mene su ovdje dolje uzaludne sve patnje i boli, kad za njih odozgo neću primiti nikakve nagrade. Moje hinjenje te je dosada varalo kao što je varalo i druge: vjerskom zanosu si pripisivao ono što je u stvari bila samo himba i licemjerje; eto zašto se stal-no preporučaš za moje molitve: od mene tražiš baš ono što ja tražim od tebe. Prestani, molim te, precjenjivati moje snage, ali nemoj prestati pomagati me u svojim molitvama. Ne, nisam izliječena i zato me ne lišavaj slasti liječenja. Ne, nisam pohođena milošću i zato ne odgađaj da priskočiš u pomoć mojoj bijedi. Ne, nisam jaka i zato ne kasni, kako bi me mogao podržati da ne padnem prije nego mi pružiš ruku.Š…Ć

Zato te i preklinjem da prestaneš s hvaljenjem da ne bi zavrijedio pokudu koja se upravlja kovačima laske i laži. Ako misliš da je u meni još koja mrvica kreposti, boj se da ne nestane pod dahom taštine. Vješt liječnik vidi skritu boljeticu mada je nikakav izvanjski znak ne izdaje. A Boga je malo briga za sve ono izvanjsko što je zajedničko odbačenima i pravednima. Zato je u pravih pravednika malo izvanjskih znakova koji svakome padaju u oči, a nitko ih više ne ističe nego licemjeri.

Š…ĆJa sam sretna s tvoje hvale i moje joj se srce odveć rado prepušta, a da mi ne bi bila presudna. Nažalost, ja sam i previše spremna da se opijem njenim slatkim otrovom, jer je moja jedina želja da ti u svemu ugodim. Hrani u svom srcu, kad se o meni radi, više bojazni nego povjerenja i tako će tvoja brižnost biti uvljek spremna da mi pritekne u pomoć. U ovom času pogibelj je veća nego ikada, jer moja bludnost ne nalazi više u tebi lijeka.

Nemoj me hrabriti na krepost, ne bodri me na borbu rlječima: »Krepost je najjača u slabosti«, »vijenac će pripasti samo onome koji se bude borio do kraja.« Ja ne tražim pobjednički lovor. Dovoljno mi je da izbjegnem pogibelji. Mudrije je udaljiti se od pogibelji nego izazvati boj. Neka me Bog smjesti u najzabačenlji kutak neba i bit ću zadovoljna. Tamo je nenavidnost nepoznata i svak je sretan s onim što je dobio.

Zar je potrebno da svoje mišljenje potkrijepim snagom svetih otaca? Ako jest, počujmo svetog Jeronima:

»Svjestan sam slabosti svoje, ne želim se boriti u nadi da ću pobijediti, da mi se ne bi dogodilo da budem pobijeđen.« Čemu, dakle, napustiti siguran put i zakročiti u traženje nesigurna cilja?

Abelar - Eloizi

11. vek

Vjerenici Kristovoj,

sluga istog Isusa Krista

Izlaganje onoga što mi uzbuđeno predbacuješ u posljednjem pismu može se sažeti u četiri tačke. U prvom redu tužiš se da sam postupio protiv običaja i obrnuo prirodni red postavljajući u pozdravu tvoje ime prije svojega. Drugo, da sam razjario jade koje sam morao ublažiti i da sam izazvao obilate suze umjesto da sam ih obrisao kad sam dodao: »Ako me Gospodin preda u ruke progonitelja mojih i ako padnem pod žestinom njihovih udaraca« ... dolaze zatim tvoja stara i stalna mrmljanja protiv Providnosti o razlogu našeg obraćenja i o okrutnoj izdaji kojoj sam pao žrtvom. Na kraju, optužuješ samu sebe, suprotstavljajući se mojim hvalama i usrdno me moliš da ti više hvale ne upućujem.

Odgovorit ću na svaku od tvojih zamjeraka ponaosob i to ne da sebe opravdam već da ti pružim pomoć svojeg nauka i da te u njemu učvrstim. Moja traženja bit će ti prihvatljivlja kad budeš uvjerena da počivaju na razboritosti. Bit ćeš voljnija saslušati me o onome što se odnosi na tebe kad vidiš koliko malo zaslužujem prigovora. Imat ćeš prema mojim riječima više poštovanja i povjerenja kad spoznaš da mi se ne može pokude upraviti.

Najprije o onom pozdravu koji vrijeđa tvoje uši. Ako bolje pripaziš, vidjet ćeš da sam učinio ono što ti želiš. Zar nije tačno i zar to sama nisi rekla da se u poslanicama upućenim odličnijima od sebe, njihovo ime mora napisati prije našega? Shvati da si ti odličnija od mene i da si počela biti mojom gospođom onog časa kad si postala vjerenicom mog Gospodara.Š…ĆPreostaje mi još da ti govorim o staroj tvojoj tužbi na koju se stalno navraćaš, a koja se odnosi na okolnosti pod kojima smo se zaredili. Umjesto da zbog toga hvališ slavu božju, kako bi bio red, ti to Bogu neprestano predbacuješ. Mislio sam da je ta rana već odavna zacijelila, toliko su očite namjere božje Providnosti prema nama. Sto god ona više izjeda tvoje tijelo i tvoju dušu tim je ona pogibeljnija po tebe, a za mene je nepravedan izvor boli. Ako imaš, kako kažeš, jedinu jednu brigu i to da meni ugodiš, preklinjem te, ako hoćeš da mi prikratiš teške muke i da stekneš svu moju ljubav, preklinjem te, odbaci od svog srca tu žuč koja ga izjeda. Dok je god ona u tebi, nećeš mi ni ugoditi ni sa mnom zavrijediti carstvo nebesko. Zar bi mogla podnijeti da u vječno blaženstvo uđem bez tebe, ti, koja kažeš da bi me slijedila do usijanih ralja zemljinih. Pozovi vjeru u pomoć da ne budeš odvojena od mene kad se, kako ti reče, približavam Bogu. Zar se moramo toliko siliti da krenemo na put vječnog blaženstva? Zar te ne opaja misao da zajedno pođemo prema božanskoj sreći koja nam je obećana i da se više nikad ne rastanemo? Š...Ć

Pa ipak, hoću na još jedan način ublažiti tvoju jetkost prema Nebu i pokazati ti pravednost i korist svega što nas je snašlo. Pokazat ću ti da je kazna božja izvršena pravednije nakon naše ženidbe nego što bi to bilo, da nas je snašla dok smo živjeli u stanju bluda.

Nedugo nakon vjenčanja, sjećaš se, kad si se već bila povukla u samostan u Argenteuilu, došao sam te krišom pohoditi. Moja neobuzdana pohota našla je s tobom svoje zadovoljenje u jednom kutu blagovaonice, jer drugog mjesta za to nlje bilo. Vidiš, dakle, da našu bestidnost nije zadržalo ni poštovanje prema mjestu koje je posvećeno Bogorodici. Ta sve da smo prije toga bili bez grijeha, samo ovo oskvrnuće moralo je navući na nas još strašniju kaznu. Čemu da spominjem našu staru raskalašenost, našu besramnost, naš razbludni život prije vjenčanja? Ili nedostojnu prevaru kojom sam se ogriješio prema tvom ujaku, ja, njegov gost, koji je s njim za istim stolom sjedio i njegov kruh dijelio, a u isto vrijeme zaveo njegovu nećakinju?

Tko bi se usudio reći da sam ja nepravedno izdan i to od onoga koga sam ja prvi sramotno izdao? Zar misliš da je kratkotrajna tjelesna bol koja mi je za-dana mogla dostajati da se tolik zločin izbriše? Radije se pitam: zar su tolike opačine zaslužile ovakvu blagost? Koja bi rana mogla pred očima božanske pravde oprati svetogrdni napad nanesen veličanstvu mjesta posvećenog Njegovoj materi? Odista, ako se ne varam, ova je spasonosna rana manje udovoljila osveti Gospodinovoj nego neprekidnost zala koja trpim.

Sjećaš se isto tako kako sam te dok si bila bremenita poslao u Bretanju. Tada si se prerušila u opaticu i s tim si drzovitim pretvaranjem nanijela uvredu ustanovi kojoj danas pripadaš. Sudi, dakle, koliko je božanska pravda ili prije milost božja imala pravo da te usprkos tvojoj volji privuče u vjerski red koji se nisi plašila izvrći ruglu. Kao kaznu nametnula ti je isto ono ruho koje si obeščastila, kako bi istina bila lijek tvojoj laži i protivotrov njenim posljedicama.

Takvi su bili putevi pravde nebeske: ako gledaš samo na našu korist, morat ćeš priznati da nam je Bog više udijelio milost nego što je izvršio pravdu. Misli na to, predraga moja, iz kojih su nas dubina na ovom uzburkanom moru moćne mreže milosrđa Gospodinova privele spasenju. Od kakve proždiruće Haribde oslobodi Gospod svoju djecu od potapanja, stvorenja svoja koja su već bila zahvaćena vrtlogom, a opirala su se ruci spasiteljici! Zar tako očita zaštita nije morala iz naših grudi izmamiti povik ljubavi i divljenja:

»Gospod se moj brine za mene.« Razmišljaj o opasnostima koje su odasvud vrebale na nas i od kojih nas je Gospodin oslobodio. Ne prestaj govoriti o velikoj milosti koju je Gospodin udijelio našoj duši i ne prestaj slaviti hvalu njegovu. Tješi našim primjerom grešnike koji su izgubili nadu u Njegovu dobrotu. Pokaži što se sve može postići kajanjem i molitvom, pokaži to na primjeru nepokajanih i okorjelih. Misli na očinsku skrb koju je Gospodin nama ukazao i na pravednost ublaženu milosrđem! Kaznivši nas, on nas je preporodio; zle je učinio sudionicima našeg budućeg blaženstva i njegova prividna strogost nosi u sebi najdirljivije oproštenje, jer samo jedna rana postade spasenjem dviju duša. Usporedi opasnosti u kojima smo bili i naše čudesno oslobođenje. Usporedi bolest i ozdravljenje. Pitaj se sada koliku su kaznu zavrijedile naše opačine i divi se milosrđu božjem i božjoj ljubavi.

Dobro znaš u kakvo su tužno robovanje zahtjevi moje razuzdane strasti bacili tvoje i moje tijelo. Ni sram, ni poštovanje prema Bogu nisu me vadili, čak ni u dane svetačke ni na dan njegove smrti, iz kaljuge u kojoj sam se volio valjati. Koliko li sam se puta, usprkos tvojim odbijanjima i tvojoj bojažljivosti i prigovorima, koristeći se slabošću tvog spola, utekao prijetnjama i udarcima da iznudim tvoj pristanak. Sjeti se moje bezumne požude i mojih pomamnih ludovanja! Zaslijepljen bijesom pohote sve sam zaboravljao, i nebo i svoju dušu, gubeći se u tim jadnim strastima koje se danas ne usuđujem ni imenovati. Što je drugo preostalo božjem milosrđu ako je htjelo da sprječi moju propast nego da mi same te strasti zauvijek onemogući?

Strahovito izdajstvo što ga je počinio tvoj ujak bilo je učin pravde i dobrostivosti božje: Kad sam bio lišen tog dijela svog tijela koji je bio sijelo razbludnih želja i glavni uzrok moje raskalašenosti, mogao sam rasti na sasvim drugi način. Moje udo koje je griješilo bilo je kažnjeno: u boli je platilo svoje grešne slasti. Zar nije tako bilo pravo? Izvukavši me iz ogavnog kala u kojem sam bio ogrezao, Bog me je obrezao u tijelu i duhu. Tako sam postao tim podobniji za službu svetim žrtvenicima što me nikakva putena zaraza nije više mogla napasti ni okaljati. Vidiš koliko je dobrostivosti prema imeni pokazao kad je udario samo po jednom udu i oduzevši mi ga dao spas mojoj duši. Poštedio me od svakog drugog sakaćenja koje bi mi bilo izobličilo tijelo i učinilo me nesposobnim za obavljanje mojih dužnosti. Naprotiv, sve što je čestito bilo mi je olakšano jer sam bio oslobođen teškog jarma požude.

Milost božja me učinila čistim, odstranjujući s mog tijela jedno udo vrijedno prezira koje je baš zbog niskosti njegove službe prozvano ljudskim stidom i koje se nitko ne usuđuje nazvati pravim imenom. Na taj me je način milost božja oslobodila nečistoće zla i sačuvala mi nevinost duše.Š...Ć

Ti si veća od nebesa, ti se veća od zemlje, ti za koju je otkupnina bio sam Stvoritelj svijeta. Ali što je on vidio u tebi, pitam te, on kojemu ništa ne nedostaje, kad je za tebe pristao na sve muke svog posljednjeg hropca, na svu sramotu svoje muke? Što li je drugo mogao tražiti u tebi ako ne tebe samu? Eto, to je tvoj istinski ljubitelj, onaj koji hoće samo tebe, a ne ono što ti pripada. To je onaj koji je uzviknuo dok je umirao za tebe: »Nitko ne može više voljeti nego onaj koji daje život svoj za one koje voli.« On te je istinski volio, a ne ja. Moja ljubav, koja nas je oboje survala u grijeh, bila je samo pohota i zato ne zaslužuje da je zovemo imenom ljubavi. Ja sam u tebi vidio način kako da zadovoljim svoje bijedne strasti i to je sve što sam ja volio u tebi. Kažeš da sam za tebe trpio. Možda je tome doista tako. Ali bilo bi tačnije reći da sam trpio poradi tebe i čak protiv svoje volje. Ne iz ljubavi prema tebi već zbog sile koju su upotrijebili protiv mene. Ne za tvoj spas već zbog tvoje boli. Naprotiv, za tvoj spas je Krist svojevoljno pretrpio svoju muku i s njom je našu dušu nadahnuo novim životom i oslobodio je od svake boli. Zato upravi k njemu, a ne k meni, preklinjem te, svu svoju odanost, sve tvoje sažaljenje i svu svoju skrušenost. Plači nad nepravednim zločinom i nad strahovitom okrutnosti kojima je bio izložen nevini čovjek, a ne nad pravednom kaznom koja je mene stigla, jer je to za nas oboje bila milost za koju moramo Nebu zahvaliti.

Nepravedna si što ne voliš pravdu, a još nepravednija kad se hotimice suprotstavljaš volji božjoj i dobročinstvima Milosti. Plači svog Spasitelja, a ne svog zavodnika. Plači onog koji te je otkupio, a ne onog koji te je upropastio; svog mrtvog Gospodina, a ne živog slugu njegova koji je upravo oslobođen od smrti vječne.Š...Ć Ova dobrostivost Gospodinova prema tebi plod je samilosti njegove prema tvom spolu, ali u neku ruku i pravedno je tako. Iako slabija i nježnija pokazala si više suzdržljivosti i više kreposnosti, znači da je i tvoja krivica manja. Zahvaljujem Gospodinu koji te je lakše kaznio i pripremio ti vijenac. Sve bure nečistoće koje su harale po mojoj nekad nemirnoj duši sad su se stišale, a oluje požude ne potresaju moju ohlađenu grud: Gospod me pretvorio u mramor kako bi spriječio da se slomim. Naprotiv, ostavljajući u tebi greben mladosti, vrućih snova i neprestano uzburkanih valova, očito te je predodredio za vijenac mučenički. Iako si uvijek odbijala da čuješ ovu istinu i meni branila da je izgovorim, ipak je ta istina očigledna. Vijenac je nagrada onome koji se bori bez predaha i nitko ga neće zadobiti ako se ne bude »do kraja borio«.

Meni nije očekivati vijenac jer više za mene nema borbe. Koga u mesu njegovu ostan požude ne podbada, nikakvu napast ne mora savladavati. Pa ipak, iako vijenca neću zadobiti, znam da mi je velika povlastica dana time što nikakve kazne neću podnijeti i što sam s prolaznom boli izbjegao vječnim bolima. Ljudi koji se predaju strastima ovog jadnog života slični su životinjama, jer je napisano: »Stoka gnjije na balegi svojoj«.

Tješim se što vidim da se zasluge moje umanjuju dok tvoje rastu. Zakon ženidbe učinio je od nas jednu put i jedno biće u Kristu. Ništa što je tvoje meni nije tuđe. A Krist je tvoj jer si postala njegovom vjerenicom. A ja, evo, postadoh sluga tvoj, kao što ti rekoh, postadoh sluga a držala si me prije za gospodara. Na službu tebi obvezuje me duhovna ljubav, a ne potiče me na nju strah. Š...Ć

Budi pozdravljena u Kristu, zaručnice Kristova. U Kristu budi jaka i živi za Krista. Amen.

Za gospođu Arabelu Hant

Draga gospo,

Ne verujete da vas volim? Čime sam zaslužio takvu podozrivost? Ako ne verujete
mom jeziku, zašto ne povjerujete mojim i svojim očima? Iz vašeg pogleda zrači
dražest koju moje srce osjeća. Prisetite se samo šta se sinoć desilo. To je,
u najmanju ruku, bio ljubavnički poljubac. Njegova usrdnost, njegova gorljivost
i njegova toplina svedoče da je potekao iz božanskih sfera. A rastapajuća
mekoća i slast vaših usana učinile su ga još božanstvenijim. Uzdrhtalih udova
i grozničave duše, žudeo sam da do poslednje kapi ispijem taj božanski nektar.
Moji drhtaji, moji dahtaji, moja nežna mrmljanja mogli su vam predočiti kakav
ste nemir posejali u meni, nemir usne moje siroto srce i moje rastrzano telo
prožele delikatnim otrovom i neminovnom ali neodoljivom pustoši. Šta se sve
može zbiti u samo jednom danu? Samo jednu noć ranije sebe sam smatrao srećnim
muškarcem, čovekom kome ništa ne manjka, koji polaže velike nade u budućnost,
koji uživa poštovanje uglednih i razboritih ljudi, koji je navikao na hvalospeve
i počasti. Čovekom koji se oseća prijatno i polaskano u društvu svojih poznanika,
svojih doskoro najdražih prijatelja, koji su i sami ljudi od časti i ugleda,
prijemčivi za najistančanija zadovoljstva i blagosloveni svim stvarima koje
život može da ponudi.

Ali mi se sad čini da me je Ljubav, svemoguća Ljubav, u samo jednom trenu
volšebno udaljila od svega što postoji na svetu, ostavivši mesta samo za vas.
Čak i kad sam okružen ljudima, ostajem sam. Toliko ste mi opčinili um da on
više ne može pojmiti ništa osim vas. Čini mi se kao da sam, zajedno da tobom,
o voljena, bačen u neku daleku pustinju (ah, da je to samo istina!) gde, obasut
svim darovima zemaljskim, i tvojim dražima, mogu proživeti svoj mali ljudski
vek u neprekidnoj ekstazi.

Pozornica ovog velikog belog sveta doživela je naprasan i tužan preobražaj.
Oko mene su se sjatili ljudi i pojave bez trunke ljupkosti i samo mi ti
možeš obasjati život. Sva draž koja je nekad postojala na svetu sada se
slila u tebe. I zato se u ovom tužnom a opet tako prijatnom stanju moja duša
ne može usredsrediti ni na šta osim na tebe. Ona samo o tebi misli, samo se
tebi divi, samo se tobom opija, samo od tebe zavisi i samo tebi veruje.

A ako ti i svemoćno proviđenje odbacite moje nade, moj će se život svesti
na puki očaj i beskrajnu patnju.

Vilijam Kongriv

Za gospođicu Meri Skarlok

Gospo,

Kakvim bih jezikom trebalo da se obratim svojoj ljupkoj dragani da bih
joj predočio osjećanja koja bujaju u srcu koje ona toliko voli da kinji?
Kad mi niste pred očima, ne mogu da pronađem ni trenutka mira, a kad sam
sam sa vama, držite me na tako ledenom rastojanju da mi se čini da sam i
dalje odsutan, mučen pogledom na draži kojima nemam pristupa. Jednom rečju,
morate mi dati ili lepezu ili masku ili rukavicu koju ste nosili prilikom
našeg susreta ili neću moći da preživim. Ili da, u suprotnom, očekujete
da vam poljubim ruku i da, kad sednem pored vas, ukradem vašu maramicu.
Vi ste za mene tako darežljiv plen da vas ne smem zgrabiti naprečac.
Stoga moram naterati sebe da vam se prikadem korak po korak, kako me slatka
žudnja ne bi navela na neki nepromišljen gest i ostavila me praznih šaka.
Draga gospođice Skarlok, već mi je dojadilo da vas tako oslovljavam.
Stoga vas, mila moja gospo, smerno molim da nevedete dan kada ćete uslišiti
molitve svog poslušnog, odanog, poniznog sluge.

Rič. Stil

Avgust, 1707. (dve nedelje uoči venčanja)

Gospo,

vjerujte da nema ničeg težeg na svetu nego kad je čovek zaljubljen a mora
da se bavi svojim redovnim poslovima. Ko god pokuša da razgovora sa mnom,
neminovno otkriva da uopšte nisam tu, tako da se sve češće nosim pomišlju
da se zaključam u kuću i pobegnem od sveta kako drugi ne bi posumnjali u
moju razboritost i spakovali me na neko još grđe mesto. Jedan gospodin me
jutros upitao "Kakve su vesti iz Lisabona?", a ja sam mu odgovorio, "Ah,
da samo znaš kako je lepa." Drugog je zanimalo kad sam poslednji put bio
u Hempton kortu, a ja sam mu odgovorio "Pa, mislim narednog utorka."
Lepa moja, dopustite mi da vam bar poljubim ruku pre nego što ne svane
taj blaženi dan, inače ću potpuno sići s uma.
O, ljubavi !
Na kakve sam muke stavljen!
A opet, ko bi želeo da živi lišen vaše milosti?
Mislim da bih vam mogao napisati čitavu knjigu, ali vam sve reči sveta
ne bi mogle iskazati koliko sam strasno i nesebično vaš -

Rič. Stil

7.oktobar, 1707.

Moje najvoljenije stvorenje,

Pišem ti ovo samo da bih ti poželeo laku noć i uverio te da sam se svesno
latio stvari o kojoj smo pričali.

Budi uverena da te cenim i poštujem u skladu s tvojim zaslugama, što znači
da si mi zarobila srce neraskidivim sponama lepote, vrline, dobrostivosti i
prijateljstva. Na osnovu onoga što sam večeras uradio, mogu da procenim da
ću završiti posao u roku od dva dana. Napiši mi da si vesela i dobro raspoložena
jer za tvog smernog i odanog supruga nema lepše nagrade i većeg zadovoljstva od toga.

Rič. Stil

P.S. Bio bih ti zahvalan ako mi sutra pošalješ čistu posteljinu.

Za Adelu Fuše, januara 1820. godine

Nekoliko reči od tebe, voljena moja Adela, ponovo je promenilo stanje mog uma.
Da, ti možeš sve da učiniš sa mnom, jer zaista bih bio mrtav kada nežni zvuk
tvog glasa, blagi dodir tvojih obožavanih usana, ne bi bili dovoljni da dozovu
život u moje telo. Sa kakvim ću osećanjima, potpuno drugačijim od jučerašnjih,
leći večeras! Juče, Adela, juče, više u ljubav tvoju verovao nisam. Čas smrti
došao bi mi kao olakšanje.

Ali ipak, rekoh sebi: "Ako je istina da me ona ne voli, ako ništa u meni ne bi
moglo da zasluži blagoslov njene ljubavi, bez koje život više nema nimalo čari,
je li to razlog da umrem? Postojim li zbog svoje lične sreće? Ne. Čitava moja
egzistencija posvećena je njoj, čak i protiv nje. I sa kojim pravom bih mogao
da se usudim da žudim za njenom ljubavlju? Jesam li ja, onda, nešto više od
anđela ili od božanstva? Volim je, istina, čak i ja. Spreman sam da rado žrtvujem
sve za nju - sve, čak i nadu da će me ona voleti. Nema te privrženosti za koju
nisam sposoban zbog nje, za jedan njen osmeh, za jedan njen pogled. Opet, zar
je moglo biti drugačije? Zar nije to jedini cilj mog života? Ako bude ravnodušna
prema meni, čak i ako me bude mrzela, biće moja nesreća, i to je sve. Kakve veze
ima, ako to ne narušava njenu sreću? Da, ako me ona voleti ne može, moram kriviti
samo sebe. Moja je dužnost da pratim je u stopu, da obavijem njenu egzistenciju
svojom, da joj služim poput barijere koja je štiti od svih opasnosti, da joj
ponudim svoju ruku kao pomoć, da se neprekidno postavljam između nje i bilo kakve
tuge, i da za to ne tražim nikakvu nagradu, ne očekujem bilo kakvu nadoknadu.
Samo da budem srećan ako se udostoji da ponekad baci sažaljivi pogled na svog
roba, i da ga se seti kada kucne čas opasnosti! Avaj! Kada mi barem dopustila
da dam svoj život kako bih preduhitrio svaku njenu želju, sve njene hirove.
Kada bi mi samo dopustila da sa poštovanjem poljubim otiske njenih obožavanih
stopa.Kada bi mi barem dozvolila da se osloni na mene kada je snađu nevolje u
životu: tada bih dobiojedinu sreću za koju imam drskosti da joj težim. Zato što
sam spreman da žrtvujem sve zbog nje, duguje li mi ona bilo kakvu zahvalnost?
Da li je ona kriva što je volim? Mora li ona, na račun toga, verovati da je dužna
da me voli? Ne! Može se razmetati mojom privrženošću, uzvratiti na moje usluge
mržnjom, i odbiti moje idealizovanje sa prezrenjem, a da ja ni na tren nemam prava
da se žalim na tog anđela. Niti smem ni na čas da prekinem da je obasipam svime
što bi mogla da prezre. I bude li svaki moj dan obeleežen nekom žrtvom za nju, ja
i dalje neću, do dana kada budem umro, otplatiti beskrajni dug koji moja
egzistencija duguje njoj."

To su, najvoljenija moja Adela, bile misli i odluke mog uma juče u ovo vreme.
Danas su i dalje iste. Samo se sada sa njima meša izvesnost sreće - tako velike
sreće da ne mogu da mislim o njoj a da ne zadrhtim, i jedva da se usuđujem da
vjerujem u to.

Onda je istina da me voliš, Adela? Reci mi, mogu li da verujem u tu čarobnu
ideju? Zar ne znaš da ću biti lud od sreće ako ikada budem mogao da provedem
čitav život pod tvojim stopalima, siguran da te činim srećnom kao što sam i
sam srećan, siguran da me obožavaš kao što ja obožavam tebe? Oh! Tvoje pismo
vratilo mi je mir, tvoje reči večeras ispunile su me srećom. Hiljadu puta hvala,
Adela, voljeni moj anđele. Želeo bih da mogu da se bacim pred tebe kao pred
bpžanstvo. Kako si me samo usrećila! Adieu, adieu, provešću veoma srećnu noć,
sanjajući o tebi.

Lepo spavaj, i dozvoli svom mužu da ti ukrade dvanaest poljubaca kao što si
mu obećala, pored svih onih koje još nisi obećala.

Viktor Igo

Ljubavi moja,

Proslo je mnogo... Da, proslo je kao tihi san, koji se sanja dugo. Vrijeme, koje je bilo posveceno tebi... meni... Prohujalo je mnogo dana kako nisam vidio tvoju smedju kosu, tvoje oci... Kako nisam osjetio dodir tvojih usana, dodir tvoga tijela. Ipak, svaki cas je bio ispunjen tobom.
Mnogi kazu:"Daleko od oka, daleko od srca." Smjelo im u oci tvrdim - nije tacno. Kad covjek voli i nada se, nije puno ni trideset, ni pedeset... ni sto godina... Vazno je voljeti, ali stvarno voljeti. Ljubav, ah... Cesto mi kazu:"Ah, mlad si jos. Sta ti znas sta znace rijeci voljeti, ljubav?!" O, kako da ne znam?! Zar mozes, zaista, poreci da te volim? Moze li stvarno tvoje srce misliti tako, kad te sanjam svake noci i svakog trena mislim na tebe? Stalno mi je tvoje ime na usnama i tvoj lik u mislima. Zar postojis ti, zar postoji neko ko ce mi imati prava reci da to nije ljubav?
Volim, patim. A, ti? Vjeruj, tesko je vise svaki dan misliti na tebe, nadati se bar zvonu telefona, ili rijeci na papiru. Znaj, tesko je. Placem. Da, placem cesto kada se sjetim da si bila dio mene, moje okoline, da ne mogu bez tebe. Suze lagano liju u moju unutrasnjost, ali sta vrijedi? Dusa se para i mislim, te suze kaplju kao krv iz moje ranjene duse...
Ne znam, nista vise ne znam. Vazno je sada samo to da me misli vode tvome liku, koji se udaljava sve vise od moga. Zasto? Pitam se, zasto me vodis zrakama suncevog zalaska u mastanje o tebi?
Znam, u stvari, da sam ludo zaljubljen u tebe i da cu, mozda, jednom dozijeti to da i ti saznas, da ti postane jasno zasto je tesko kad mislis na onoga koga volis, a vjerujes da on tebe ne voli ni malo. Nadam se da ces i ti tad shvaiti sve.
Sad, zbogom, smedjokosa djevojko iz raja mojih snova. Ostavljam te da tiho plovis mojim mislima i polako dalje paras moju dusu, dok opet jednom ne zadjes tako duboko... da zaboli... Tada cu ti posvetiti opet neki redak, sa vjecnom nadom da ce i tvoja ljubav postati stvarnost.

Zbogom, voljena moja....

nepoznat autor

"Dragi,
Oprosti mi sto te jos nazivam "Dragi", jer u mome si srcu tako zapisan. Ja ne znam drugog imena za tebe i nikada te drugacije necu moci nazvati. Nadam se da ces mi zbog toga oprostiti, jer znam da nemam prava, da ljubav tvoja vise nije na mojim grudima zaspala. Znam, da si srecan i da su dani tvoji radosni i suncem obasjani. Proljece u njima blista i razlijeva se u hiljadu njeznih boja. I, znam da nemam prava donositi oblaka na to tvoje nebo plavo.
Ali, ja ti nocas moram pisati i moram ti izreci sav cemer srca svog. Pisem ti pismo, koje, mozda, necu imati hrabrosti ni poslati. Jer, tesko je nekome, koga si izgubio zauvijek, pricati o ljubavi i reci mu da ga jos uvijek volis. Tesko je onome tko je srecan izreci svoj bol. A, mozda ovo pismo necu poslati ni iz pustog ponosa. Kako da dozvolim sebi, da ti pokazem da mi je tesko i da si ti jedina misao srca mog? Ne, ja moram cutati i bol svoj sakriti u tami svoje duse. Znam.
A, pitam se nocas, da li tvoja misao, ipak, ovu tanku zraku moje ljubavi pronadje na trenutke. Pitam se da li i tebe, kad u tami svoje sobe zacutis, da li te takne sjecanje... Ili je ona ispunila sve pore srca tvog... pa, se vise i ne sjecas... da sam ja... Ah, nije vazno.
I... oprosti mi, dragi, sto te u svim svojim mislima jos uvijek tako nazivam, mada nemam prava... Srce mi je moje svjedok, da drugacije ne mogu. A, ti se i neces ljutiti, jer... ja ti ovo pismo necu ni poslati...
Tko sam ja, da bih uzela sebi prava, tvojoj sreci smetati?

P.S. Ako smognem snage da zgazim svoj ponos, pa ti ovo pismo ipak posaljem... znaj... htjedoh ti reci... da cu te zauvijek voljeti. A, ti ga spali, da ne ostane traga, mojem zgazenom ponosu.

Tvoja... ja..."

nepoznat autor

Jovan Jovanović Zmaj - Eufrosini

jesen 1861.g.

Mila gospođice Ružo,

uvek sam se čudio kad je ko pisao pismo tamo gde bi se rečima izraziti mogao. Sad vidim da nisam imao pravo. Sad bolje vidim da ima stvari, koje se ni rečima i pismom dovoljno kazati ne dadu, a zatajiti, prećutati, nikako.
Vi, čitajući sad ovo pismo, ili ste se namrgodili ili - ili ste se možda malo zastideli osećajući da Vam sasvim nepovoljno nije.
Ako se mrgodite, derite pismo taki. Molim Vas nemojte dalje čitati, što i da znate gde pomoći ne možete, poderite ga taki, pa zaboravite, da ste ga ikad dobili, zaboravite sasvim. Vi ćete lako, a ja kako uzmogu.
Ali ako ga poderali niste, ako ste (ne samo iz ljubopitstva) i na ovu stranu prešli, to sedite pa mi napišite da li je Ružino srce sasvim njeno, pa ako je i ako ja Ruži sasvim nemio nisam, ako bih mogao i miliji biti, to mi šaljite brzo to nekoliko reči, da ih poljubim onako, kako se samo evanđelje ljubi...
... Budite mi zdravi - sam se čudom čudim odkud sam nehotice ovo poljubio.

Eufrosina Jovanu Jovanoviću Zmaju

Poštovani gospodine,
kad sam Vaše pismo primila, nisam znala jesam li budna ili mi je na snu došlo. Dugo sam se mučila, oću li detinju dužnost prestupiti i bez materinog znanja želju Vam ispuniti, najposle odvažim se uveriti Vas da je srce još sasvim moje, da čije bi bilo, kad sve dosad nisam znala da se može kome pokloniti, slušala sam više puta al' osećala i verovala nisam.

Ruža

Ljubavi, tako mi nedostaješ, dao bih sve na svetu da si sad kraj mene.. znam koliko ti je teško i da plačeš, i pitaš se gde sam ja... još osećam na svojim usnama tvoje vrele poljupce, tvoje ruke u svojoj kosi, tvoje telo na svojim rukama... ne sumnjaj u mene nikad, ljubavi, boriću se za nas i našu ljubav do poslednjeg daha... i nikad te neću ostaviti, molim te da mi veruješ to... jer ja sam tvoj i ti si moja... ti si moja ljubav... jedina... i evo veče je i sedim u sobi sam i pišem ti, jedina... treba mi ljubav tvoja, kao vazduh koji udišem, kao dah... a jutro je daleko i kao da zora nikad ne sviće, kao da si nestvarna, kao da si san...tako mi nedostaješ, ljubavi... i nikad mi te nije dosta, jedina, i svaki tren bez tebe je kao večnost... ne plači, voljena, jer ja sam samo tvoj, i dok sviće novi dan, ti ćeš već biti u zagrljaju mom... i osvojićemo svet, ljubavi, svet će biti naš, jedina... oprosti mi što te toliko volim...

Tvoj Wyatt

…da, volim te


Ne znam da li je to glupo sada i u ovome trenutku, i u ovoj situaciji da placem kao malo dete. A nije ni bitno. Ti ionako neces znati ni da sam plakao niti da pisem sve to. A kako bi i znala? O, kako bi voleo umreti u tvome narucju, u tvojim ocima… I ne, ne pitaj me zasto placem, jer reci cu ti da nisam hladni kamen. I ne pitaj me zasto sam tuzan, jer reci cu ti da je moj osmeh nestao zajedno sa tobom. I ne pitaj me zasto me ljubav boli.I ne pitaj me sto te volim, jer reci cu ti da covek voli samo jednom u zivotu. Ne pitaj me, ne pitaj me nista. Samo me zagrli, i nedaj me nikome. Pusti me da nestanem u tvojim ocima, i izgubim u tvojim mislima. Kada bi samo videla tu suzu u mom oku, kada bi samo mogla osetiti taj pelin u mome grlu, sve bi ti bilo jasno.Volim te kao samog sebe. Ti si u mojoj dusi, u mome srcu, u mojoj glavi, ti si, u meni. I kako ja da ne placem? Zaista, potrebno je hrabro i snazno srce da ne zaplace. A ja nemam ni jedno ni drugo. Moje srce je zakljucano u tamnici secanja. Trpi najtezu kaznu, a nije ni krivo ni dužno. Sve sam platio, sve tudje dugove. Nije vise bitno ko je gresio, i kome greh lezi na srcu, i ko jos uvek gresi. Gresimo oboje. S tobom u vatru, u suze, u srecu…Ja sam srecu i osetio samo s tobom. I zato ne zelim nikog drugoga, jer svoj osmeh dugujem samo tebi. Ja te toliko volim! Volim te kao nikoga dosad. Zato, ne cudi se mom bledom licu i mom praznom pogledu negde u daljini.Ja cu uplakan docekati zoru i prve zrake sunca. Sunce je samo napolju, a u mojoj glavi je mrak. U ocima tihi jecaj, a na usnama zadnja molitva koja je upucena tebi. I jedino svetlo u ovome mraku zivota je moja nada. Ja se nadam. Jer u svakome mraku ima barem malo svetla. Tako su me ucili. Tako me ti ucis…

Moja najdraza…

Nesto, davno za Tebe napisano,

uvek dobijem neverovatnu inspiraciju, kad pomislim na Tebe. Kad tako ceznem mogao bih da pisem satima, danima, godinama.

Zelim te, zelim u svakom trenutku mog praznog i bezsmislenog zivota.
Iako sam svestan da nikada necu moci da Ti pridjem na blize od dva koraka u prolazu, iako znam da nikada necu pomirisati tvoju kozu, da nikada necu osetiti slatke usne tvoje na svom vratu.

Ipak mastam, ipak pisem.....

a tako bih Te voleo zagrliti oko struka, neznog, uzanog, da ti dodirnem svaki predalj tela, prislonim usne na nadlanicu, da poljubim Ti prelepe prstice.

Pisem, sanjarim i uzdisem ...misli me obaraju..
Uh, kako bih zeleo da je samo moja....Da je moja i Bozija...U meni ima toliko ljubavi prema njoj, da bih mogao da je volim bar dvesta godina vise.... Imala bi ljubavi, dovoljno da moze njom da se hrani...

A za osmeh, njen, da za osmeh njen...
koji izgleda kao sunce u smiraj dana, uvek siri neki mir i pozitivnu energiju na sve oko sebe.....da, ja bih isao do pakla i nazad

Vrativsi se iz misli prokapale su mi kapi suza na dlan. Svaku suzu sam pokupio prstima i zelim tebi u srce staviti... da osetis sve sto se skriva iza mojih muskih vrelih suza.

Koji san, koja slova, koji dan kad znam da ne mogu da Te imam

..... Nikad


Nepoznati autor

Hej dragulju moj,

ako to jos neznas, to je prava ljubav sto osecam za tebe, ne samo simpatija ili prosta draz. Da Ljubav, koja kroz moje telo tece kad pomislim na tebe, kad spavam, kad ustanem, govorim, telefoniram i kad zatvorim oci svoje.

Ti si sada ta osoba koja moze da me vodi, koja moze da mi stvori i lepa a i losa vremena zivota mog.

Mozes me i povrediti mnogo, a i dodirnuti strasno jer imas pristup svakom delu mojeg bica.

Imam poverenje slepo u tebe, svasta nesto bih za tebe ucinio. Snove svoje bih srusio za tebe jer si vrhunac, koji mogu da dostignem u zivotu. Vise od toga mi netreba, kao Sunce bez kojeg nemogu da zivim, kao vazduh koji disem

Puno reci a jos vise osecaja

Volim Te bebo moja


Nepoznati autor

Nas mali vrt pun ruza i cveca najlepseg

Dali osecas svu energiju? Vatreno sevanje fantazije?
Osecas li tu carobnu snagu koja nas okruzuje, zbog koje svasta novo pronalazimo i izumljavamo. Dodji udji, sedi i uzivaj u karuselu slika.
Pokazace ti se snovi, nade, zelje i hiljadu misli, koje kao cvece, sareno i nezno crtano leti i tece kroz i oko tvog sveta snova.
Poklanjam ti najlepse cvece, svaku rec koja se moze ravnati sa najlepsom ruzom. Odgovaras, progovaras lepe reci, brzo prolazno onako kako ti je srce komandovalo.
Ljubav gori u meni upekla se u moje srce, da bi ti svu ljubav svoju mogao pokloniti. Poklanjam ti tako svo cvece moje duse da bi stiglo do tebe.
Sudbina nas je vodila, spojila da se nadjemo, zauvek i jos vecnost duze! Moje srce je tebi doletelo i tu ce ostati jer je samo tebi obecano.
Zahvalan sam za ruze iz duse tvoje koje mi poklanjas svaki dan bezuslovno. Usred prelepih cvetova stojim i mirisem to polje prepuno lepote. Svaki cvet je kao osetljivi i nezni poljubac sto moje srce dodiruje.

Cuvacemo i pazicemo, svaki dan nanovo nas mali vrt, pun srece, ljubavi i raznovrsnog sarenog cveca osecaja. Vecno tu u nasem malom vrtu zelim da osecam tvoju neizmerno mi potrebnu blizinu, pun pazjne i postovnja ...


Nepoznati autor

Jedina,

Vani kiša pada i tmurno je vrijeme, a ja gledam tvoje obrise i zamišljam kako mi tvoje ruke dotiču obraze i usne tvoje kako mi govore riječi najljepše. Toliko je ljudi oko mene, a tako sam sam, bez tebe kao da se ne osjećam, bez tvojih riječi samo sam izgubljen.
Bez tebe kao bez sunca sam, i moj dan je poput noćne vatre što se gasi. Trebam te. U svakom svom trenutku. Trebam te da si tu. Ne moraš ništa govoriti, ne moraš ništa činiti, samo budi tu i diši, da čujem zrak kako prolazi tvojim nosnicama. I da se radujem tvom osmijehu.
Nedostaješ mi. Jer želim te svakog trenutka, bez tebe kao bez duše sam. Sanjam da neprestano si pokraj mene i da te grlim jako, stišćem uz sebe, poljupcima obasipam nježnim… sanjam kako se privijamo jedno uz drugo i ništa drugo nije tako važno kao ove dvije duše koje osjećaju se kao jedna.
Ti znaš da te osjećam u svakom dijelu sebe. Usne moje samo tvoje bi ljubile, ruke moje samo tebe bi grlile. Jer nitko mi te i ništa ne može zamijeniti, nitko mi ne može biti to što ti jesi. Moje srce je ludo, u tebe vječno je zaljubljeno. Moj život je svemir, tvojim bojama obojan. Moje sve tvoje je. Kamo god se okrenem, što god pomislim, tu si ti, jedina i jedinstvena. Jer sav moj si svijet, savršenstvo mojih snova, nebo mojih zvijezda.

Sinoć sam ti krao poglede, promatrao tvoje korake dok si šetala pokraj mene, a ni slutila nisi koliko toga u svom srcu nosim. A sve je tako zapisano u mom pogledu, očima u kojima se oslikava tvoj lik poput zlatnog mora ljubavi, slika koja nikad ne blijedi.
I sve moje riječi tek su prašina, jer ovaj osjećaj koji me tebi nosi most je koji spaja dvije strane vječnosti… tebe i mene.

I sad, dok sjedim u tišini svoje sobe i promatram koliko sam tvoj, i sreća i tuga su tu u meni. Sreća, jer znam da na ovom svijetu za mene postojiš ti, tuga, jer ovih trenutaka nisi pored mene. Ali tvoj lik je tako živ. Tvoj lik je u meni kao i ja sam što jesam u sebi. I milujem te čarobnim rukama ljubavi punim nade u vrijeme koje će biti samo naše, kad ruke će s rukama biti spojene, kad oči će s očima biti stopljene i istim srcem kad budemo promatrali ovaj svijet boja oko nas.
Sve svoje poklanjam tebi, jer vrijedna si svakog mog udisaja. Vrijedna svih boja duge što mi život riše u ovim grudima snenim.


Beskrajno Tvoj.


autor nepoznat