Prvi maj, Medjunarodni praznik rada, podsjecanje je na istorijsku borbu radnicke klase u
citavom svijetu i priznat je u svim zemljama svijeta, osim u Sjedinjenim Americkim Dr¸avama, Kanadi i Ju¸noj Africi. Dakle, u SAD nije priznat uprkos cinjenici da je borba radnika za osmocasovno radno vrijeme pocela upravo u ovoj zemlji.
Federacija trgovackih organizacija i Radnicki sindikat su 1884. godine donijeli rezoluciju o osmocasovnom radnom vremenu, koja je trebala da stupi na snagu 1. maja 1886. godine. Ova rezolucija je izazvala generalni ¨trajk u cilju ostvarenja radnickih zahtjeva, jer sve legalne metode nisu uspjele. S obzirom da su radnici do tada radili 10, 12 ili cak 14 casova dnevno, podr¨ka za osmocasovno radno vrijeme je izuzetno brzo rasla, bez obzira na indiferentnost i neslaganje mnogih sindikalnih vodja. Aprila 1886. godine, 250.000 radnika je uzelo uce¨ce u ¨trajku.
Centar pokreta je bio u Cikagu i bio je organizovan od strane Medjunarodne radnicke asocijacije. Biznismeni i dr¸avne institucije su bile zaprepa¨tene sve vecim revolucionarnim karakterom pokreta i spremili su i adekvatnu odbranu. Policija i lokalna milicija podigle su stepen spremnosti i dobili su i novo naoru¸anje, a sve to su finansirali lokalni biznismeni. "Cikago komercijalni klub" je finansirao sa 2.000 dolara nabavku ma¨inskog naoru¸anja za Nacionalnu gardu Ilinoisa koja je trebalo da se upotrijebi protiv ¨trajkaca.
Bez obzira na sve to, do 1. maja pokret je okupio veliki broj tekstilnih, obucarskih i radnika iz ostalih grana privrede. Ali, 3. maja 1886. godine, policija je pocela da puca na radnike u "MekKormik Riper vorks fektori" i tom prilikom su ubijena cetiri radnika, a veliki broj radnika je ranjen. Celnici sindikata su sljedeci dan sazvali masovni miting u Hajmarket skveru da bi protestovali protiv brutalnosti.
Miting je pro¨ao bez incidenta, a dok je na red do¨ao i posljednji govornik ostalo je tek nekoliko stotina ¨trajkaca. Tada je 180 policajaca do¨lo i naredilo da se razidju. Kada je govornik si¨ao sa platforme, bacena je bomba na policiju i tom prilikom je ubijen jedan policajac, a ranjeno 70. Policija je odgovorila pucnjavom, ubiv¨i jednog, a raniv¨i mnoge druge.
Iako nikada nije tacno utvrdjeno ko je bacio bombu, ovaj incident je poslu¸io kao izgovor za napad na ljevicu i radnicki pokret. Policija je upadala i pretra¸ivala domove i kancelarije osumnjicenih radikala, a stotine ih je uhap¨eno bez optu¸be. Celnici radnicke partije su uznemiravani, a osam njih koji su bili najaktivniji optu¸eni su za zavjeru prilikom ubistva koje se desilo u bomba¨kom napadu na Hajmarketu. Sud je svu osmoricu proglasio krivim, uprkos nedostatku dokaza koji bi ih povezali sa bomba¨em (od njih osmorice, samo jedan je bio prisutan na mitingu u to vrijeme, dok su se ostali vec bili razi¨li) i osudjeni su na kaznu smrti. Albert Parsons, August Spis, Adolf Fi¨er i D¸ord¸ Engel 11. novembra 1887. godine su obje¨eni, Luis Ling je izvr¨io samoubistvo u zatvoru, dok su ostala trojica oslobodjeni 1893. godine.
Upravo zato nije ni zacudjujuce da su dr¸ava, biznismeni i ostali zvanicnici, kao i predstavnici medija ¸eljeli da sakriju pravu istinu o "majskim dogadjajima", predstavljajuci ga kao praznik koji se slavi iskljucivo na Crvenom trgu u Moskvi. U svojim poku¨ajima da izbri¨u istorijsku istinu i znacaj samog 1. maja, SAD su umjesto Dana rada, proglasile 1. maj kao Dan zakona, praznik koji ima svaku drugu konotaciju, osim one koju bi zaista trebalo da ima.
Bez obzira na sve to, dogadjaji iz 1886. i pogubljenje cika¨kih radnika je, ipak, uticalo na svijest naroda kao i buducih generacija radikala. Ema Goldman, koja je tih godina tek imigrirala u SAD, kasnije je isticala da su ti dogadjaji predstavljali njeno politicko rodjenje. Lusi Parsons, udovica Alberta Parsonsa, pozivala je siroma¨ne da svoju ljutnju usmjere ka onima koji su i odgovorni za to njihovo stanje - bogatima. Umjesto da nestane, radni
ki pokret se povecavao, stvarajuci brojne druge pokrete i organizacije, ukljucujuci i "Industrijske radnike svijeta".
Dr¸ava i ostatak dr¸avnih institucija prikrivajuci istinu o ovom dogadjaju, ¸ele da "zatru" sjeme bilo kakvim mogucnostima da se radnici organizuju, ali na radnicima je da se sjecaju i obilje¸avaju ovaj dan, jer on nema samo istorijski znacaj nego znaci i pocetak organizovanja radnika oko pitanja koji su od vitalnog znacaja za njihov ¸ivot.
Proslava 1. maja je savremeno obilje¸avanje i podsjecanje na dogadjaje iz 1886, ali sam ovaj dan ima posebno znacenje za radnike ¨irom svijeta.
Medjunarodna radnicka organizacija (prva medjunarodna organizacija te vrste u svijetu) 1889. godine proglasila je 1. maja praznikom radnicke klase, kao znak sjecanja na dogadjaje u "Hajmarket Martirsu". Crvena zastava je postala simbol radnicke krvi koja je pala za ostvarivanje radnickih prava.
